moked/מוקד

il portale dell'ebraismo italiano

MEDIA The Interview of Predrag Matvejevic by Pagine Ebraiche in the Sarajevo Jewish Newspaper

Matvejevic PEBy Guido Vitale and Jelica Raseta*

In 2010, Pagine Ebraiche editor-in-chief Guido Vitale interviewed the great European author Predrag Matvejevic. He was born in Mostar (currently in Bosnia) in 1932, his father was Russian and his mother was Bosnian, and he himself became an Italian citizen later in life. Matvejevic passed away at the beginning of February, 2017.
The following is a translation of the interview in Serbo-Croatian by Jelica Raseta.
The text will be published in the Sarajevo Jewish newspaper “Jevrejski Glas” (The Jewish Voice).

Ugasio se nedavno, u tišini zagrebačkog doma za stare i nemoćne, jedan od najjasnijih intelektualnih glasova evropske kulture. Podizao je Predrag Matvejević taj svoj glas mnogo puta, iskazujući svoje protivljenje totalitarizmima i ponovnom rađanju ostrašćenih nacionalizama širom starog kontinenta.
Ugasio se nedavno, u jednom vremenu koje sve manje na njega liči, vremenu ružnom i ciničnom, u kom se podebljavaju granice nacija i nanovo prizivaju zidovi svih oblika i vrsta.
“Jevrejska kultura može sjediniti raspolućenu dušu Evrope. I zaliječiti rane”, zapisao je u razgovoru sa Matvejevićem Guido Vitale, urednik lista Pagine Ebraiche (Jevrejske stranice).
Odlučila sam da za čitaoce Jevrejskog glasa prevedem čitav tekst ovog razgovora koji je vođen za vrijeme Bejahada 2010. godine, nedugo nakon izlaska iz štampe Matvejevićeve knjige ”Naš kruh”.


Jelica Rašeta

Sve struje i tokovi velikog mora, te vodene kolijevke civilizacijā čiju je veličinu slavio u svom nezaboravnom Mediteranskom brevijaru, predaju se kopnu na svojoj najsjevernijoj tačci, u samom vrhu Kvarnerskog zaljeva. Stigao je iz Zagreba tu, u blizinu Rijeke, na opatijske obale, pisac simbol Nove Evrope, Predrag Matvejević, kako bi razgovarao sa Jevrejima koji žive na obalama istog mora. Susrećem ga na pješačkoj stazi koja povezuje Lovran i Volosko. Ova 12 kilometara duga šetnica, sa koje se pružaju pogledi na prekrasne okolne pejzaže, uređena je još za vrijeme posjete cara Franje Josipa, nešto malo prije nego što će zauvijek nestati austrougarsko carstvo, koje bijaše zajednički dom narodima srednje Evrope.
Pred očima posljednjih, neupućenih kupača prepliću se i dodiruju granice mnogih zemalja. Odavde pa sve do Vladivostoka prostire se okean slavenskih naroda, odmah iza naših leđa počinju Italija i latinska Evropa, a pogled na sjever dodiruje horizont germanskih država. Bejahad je festival na kome se okupljaju jevrejske zajednice iz Hrvatske i Srbije, Bosne i Hercegovine i Makedonije, Austrije, Slovenije i Mađarske. Po prvi put ove godine festival je prigrlio još jednu nezamjenjivu komponentu svoga identiteta, onu italijansku, koju je prihvatio sa radošću i poštovanjem za njen veliki doprinos ukupnoj evropskoj kulturi. Predrag Matvejević steže u ruci prvo izdanje svoje nove knjige koja još miriše štamparskom bojom. Krečući se maestralnom lakoćom kroz mnoge slavenske, latinske i germanske jezike kojima vlada bez ikakvog napora i ustručavanja, priča nam jednu novu, veliku priču, priču o Kruhu.

Vaš Mediteranski brevijar nije samo raskošni prikaz jedne nevjerovatne erudicije, on je postao univerzalna knjiga, prevedena i objavljena na svim kontinentima, knjiga koja je intimno dotakla i preplavila emocijama čitaoce diljem svijeta. Claudio Magris opisao ju je sa par riječi: “Jedna genijalna knjiga, nepredvidljiva, blistava”. Koja je druga priča koju nam želite ispričati na stranicama Našeg kruha, knjige koju Garzanti izdaje početkom jeseni?

Želja da napišem jednu knjigu o kruhu rodila se još u doba moga djetinjstva. Blijedila bi i nanovo se vraćala. U prvim godinama zrelosti nekoliko sam puta počinjao da je pišem, ali bi me nešto uvijek prekidalo. Uzimao bih rukopis i potom ga odlagao na stranu. Nakon što sam napustio svoju zemlju, Jugoslaviju, koja se našla u ratu sama sa sobom, bio sam prisiljen baviti se drugim stvarima. Pisao sam knjige o različitim temama, ali “naš kruh” nisam nikad zaboravio. Na kraju, rad i istraživanja vezana za ovu knjigu potrajali su dobrih dvadeset godina zahtjevajući da se, prije svega, oslonim na svoja sjećanja.

Na kakva sjećanja mislite?
Bio je u toku svjestski rat, drugi po redu u stoljeću koje smo ostavili iza nas. U djetinjstvu sam proživio četiri godine gladi. Moj je otac bio odveden u koncentracioni logor, samo zato što je poticao iz države sa kojom je zemlja u kojoj smo tada živjeli bila u ratu. Bio je pobjegao iz patnji postrevolucionarne Rusije, dobrih dvadeset godina prije nego što joj je Njemačka objavila rat. Mobilisan od strane jedne Jugoslavije koja se tada raspadala po prvi put, bio je u zatvoru, zarobljen kao običan vojnik. Najveći dio njegovih suboraca nisu preživjeli. On se uspio spasiti. Kada sam ga ponovo vidio, jedva sam ga prepoznao. Ubrzo mi je, sa zanosom, ispričao kako je u zimi izmeđju ‘42 i ‘43 godine dobio komad kruha od jednog Nijemca. I za vrijeme drugog svjetskog rata bilo je momenata humanosti. Veoma rijekih, ali ih je bilo.

A poslije?
Iza rata, gradićem u koji smo bili izbjegli prolazili su zarobljeni njemački vojnici. I ponovno sjene gladi i očaja. Otac me je bio poslao da odnesem komad kruha jednom njemačkom vojniku, odvojivši ga od našeg mizernog dnevnog sljedovanja. Ali, do odluke da trebam napisati ovu knjigu dogodilo se još mnogo toga. Nakon što sam pročitao svjedočenje Prima Levija “Rubano il pane degli altri”( Kradu tuđi kruh), imao sam priliku da vidim Crno More i posjetim Odesu, grad u kom se rodio moj otac i iz kog je emigrirao 1920. godine. Tetka Natalija mi je otkrila da je Vladimir, brat moga oca, umro u gulagu prizivajući kruh koji mu je bio uskraćivan. Na sličan način kao i jevrejski pjesnik Osip Mandeljštam, koji je ubijen u staljinističkom logoru moleći za komad kruha. I ovo, kao i ranija Levijeva djela, svjedoči o jednoj širokoj kulturi.

Koje izvore ste koristili?
Najsveobuhvatnije djelo koje tretira ovu tematiku svakako je Šest hiljada godina kruha (Sechstausend Jahre Brot), koje je napisao jedan njemački Jevrej, Heinrich Eduard Jacob. Na kraju knjige on opisuje svoje iskustvo preživjelog iz Buchenwalda gdje je dobijao kruh načinjen od mješavine krompira i drvene pilotine. Možemo se zapitati: da li bi bio u stanju da napiše ovu knjigu da se nije hranio tim kruhom? Za vrijeme mojih sedamnaest godina provedenih između azila i egzila u Francuskoj i Italiji, bilo je mnogo onih koji su mi pomogli u istraživanjima. Želio bih ovdje pomenuti Amerikanca Stevena Kaplana i milanskog Jevreja Gabriela Mandela. Ne želim zaboraviti niti istoričara Georgesa Dubya i Piera Camporesia, potom, moga prijatelja Roma, Rajka Đurića, koji je izgubio dio svoje porodice za vrijeme holokausta i kasnije, za vrijeme ratova na Balkanu.

Kruh je istorija, kultura, literatura… Na mnogim stranicama Vaše knjige je također i ritual, religija. Počevši od jevrejske prakse blagoslova i posvećivanja transformacije hrane. Može li nam to poslužiti kao vodič i nauk za budućnost?
Jevrejska kultura može ponovo sjediniti raspolućenu dušu Europe. I zaliječiti rane. Na početku trećeg milenija ima još mnogo onih koji umiru od gladi. Klimatske promjene i zagađenje tjeraju nomade našeg vremena da pokušavaju, ponekad očajno, da se presele na područja koja nude više kruha. Naš je planet izložen devastirajućim promjenama. Nekontrolirano konzumiranje energetskih resursa prijeti nepovratnim posljedicama i uništenjem. Dok sam pisao posljednje retke ove knjige čitav je svijet bio obuhvaćen krizom koja ga je zapljusnula nečuvenom brzinom, izlazući ga neočekivanim opasnostima. Za nekoliko decenija čovječanstvo će dostići cifru od osam milijardi. Po nekim procjenama i predviđanjima praktično će četvrtina stanovika zemlje ostati bez kruha.

Erri De Luca započinje pogovor Vaše knjige mitom o majci. U predgovoru Enzo Bianchi citira Qohelet (Propovjednik) : “Baci kruh svoj u vode i naći ćeš ga poslije mnogo dana” . Na stranicama knjige minijature iz sarajevske Hagade obasjavaju beskvasni kruh Pesaha. Šta danas mogu učiniti književnici i, uopšte, ljudi dobre volje?
Oni mogu samo izraziti svoju zabrinutost i uznemirenost. Antropolog Claude Lévi-Strauss je napisao “Svijet je započeo bez čovjeka i bez njega se može i okončati ” . Čovječanstvo je rođeno bez kruha i može nestati kada ga više ne bude.

*The interview is by Guido Vitale and was published in Pagine Ebraiche in October 2010. The translation is by Jelica Rašeta.